Selma je majka, supruga i veliki borac! Oboljela je od epilepsije, ali nikada nije dozvolila da joj bolest promijeni život! Danas se bori da kod drugih probudi svijest o ovom stanju, da pruži podršku svim oboljelim i da im pokaže da epilepsija nije kraj svijeta. Na dan oboljelih od epilepsije, 26.3.2021., trčat će svoj prvi polumaraton poslije poroda i to u humanitarne svrhe. Za Selmine kilometre svi koji žele mogu donirati novac, a sva prikupljena sredstva idu u fond za liječenja Udruženja Pomozi.ba. Naš fond je tu i za sve one oboljele od epilepsije koji nisu u mogućnosti priuštiti sebi adekvatnu terapiju koja bi im pomogla da vode normalan život. Ovo je njena priča: „Dijagnosticirana mi je klonično-tonična epilepsija u ranom pubertetu nakon par epi- napada. Uzrok moje epilepsije su konvulzije koje sam dobila kao beba od 18 mjeseci. Tinejdžerske godine sam provela strahujući od stalnih napada i traženju adekvatne terapije za moju epilepsiju uz pomoć mnoštva ljekara. Tek u dvadesetim godinama sam uspjela dobiti adekvatnu terapiju i sastaviti pet godina bez napada. Tih pet godina bez napada je bilo dovoljno da se krene sa isključivanjem terapije, što je bio moj krajnji cilj i san ka “normalnom” životu. U prvoj fazi doze su svedene na minimum, što je trajalo godinu dana i to je bio jedan veliki korak ka cilju. U tom trenutku se u mom životu dešava nagli preokret, selidba na drugi kontinent i trudnoća koja je probudila stare strahove. Porodila sam se u jeku pandemije, ali sam pozitivnim mislima kroz cijelu trudnoću i porod uspjela napraviti balans i nisam dopustila strahu da poremeti moj post od napada. Čak sam uspjela uspostaviti i dojenje. Sve to su bili znaci moje zvanične pobjede.

Sve do jednog poslijepodneva, kada je sasvim nenadano došlo do novog epi-napada i znala sam da moram sve ispočetka. Znala sam da moram prestati dojiti, a svaka majka zna koliko je to teško, što nikako nisam željela. Puna dva mjeseca sam imala svakodnevne napade, puna dva mjeseca na tabletama za smirenje koje su mi trenutno smirivale stanje. Mjeseci straha da držim svoje dijete u rukama. Danima sam plakala, vratio mi se strah veći nego ikad, a uz to i početak postporođajne depresije. Jedna od opcija da se napadi pokušaju zaustaviti je povećanje doza terapije, što je značilo i da moram prestati dojiti, jer tako velike doze su opasne za razvoj djeteta. Sve smo probali, osim prestanka dojenja, što sam ostavila kao krajnju opciju. Na kraju sam morala prestati dojiti poslije dva mjeseca, što mi je preteško palo, teže od ponovnih napada. Ali ni sam prestanak dojenja nije prekinuo napade, samo malo ublažio. Vraćena sam na staru terapiju i kroz dva mjeseca moje stanje se u potpunosti normalizovalo, ali ostao je strah sa kojim sam se iznova morala boriti.

Ono što je ispunjavalo sve momente moje priče jeste STRAH, u svim oblicima, to je osjećaj koji mi je prvi došao kad sam postala svjesna dijagnoze, a poslijednjeg sam ga se riješila i to je bio najteži dio borbe. Sve je ispočetka krenulo. Samo sam sada znala koji korak u kojem trenutku poduzeti.

Danas je 6 mjeseci kako ja nisam imala niti jednu smetnju, epi- napad. Danas je 6 mjeseci kako ja nemam strah uzeti svoje dijete u ruku. Danas je 6 mjeseci kako sam ja ponovo na punoj terapiji, nije kraj! Danas je 6 mjeseci kako sam ponovo uspjela pobjediti strah, zasto mi je pvi put trebalo 20 godina.

Ovu priču dijelim s vama, jer je epilepsija i dalje tabu tema u našem društvu. Jer je sramota imati epilepsiju. Jer je sramota dobiti napad u društvu. Jer se ne zna dovoljno koliko je straha u tim osobama i koliko im razumjevanje okoline može pomoći da žive normalnije. Jer je more predrasuda spram osoba sa epilepsijom, da ne mogu biti uspješni, da djevojke sa epilepsijom ne mogu biti majke….. i do sutra mogu nabrajati sve ono što ova dijagnoza nosi sa sobom, a ujedno i ono što sam ja prošla.

Pozitivna strana svega ovoga je što me je naučilo da smo svi jednaki, samo se razlikujemo u tome koliko smo spremni pomoći drugome u nevolji, pa ako ništa osmijehom ili toplom riječju. Obzirom da sam ja svoju epilepsiju uspjela iskontrolisati pored lijekova i fizičkom aktivnošću, prije dva mjeseca sam odlučila trčati svoj prvi polumaraton poslije poroda na dan oboljelih od epilepsije, 26.3.2021., da probudim svijest o ovom stanju, rekla bih prije nego bolesti. Da pružim podršku svim oboljelim i da im na svom primjeru pokažem da epilepsija nije kraj svijeta. U ovom pothvatu pridružit će mi se suprug sa sinom i prijateljica.

Par dana prije početka ove godine došla sam na ideju da to bude u humanitarne svrhe, i da “prodamo” te kilometre. Kontaktirala sam prijatelja Elvira iz Udruženja Pomozi.ba i odlučili su me podržati.

Danas 3.2.2021., startamo akciju Selmini kilometri za svijest o epilepsiji! Akcija će trajati do 26.3.2021.

Sva prikupljena sredstva idu u njihov Fond za liječenje. Taj fond je tu i za sve one oboljele od epilepsije koji nisu u mogućnosti priuštiti sebi adekvatnu terapiju koja bi im pomogla da vode normalan život. Podijelite ovu priču i pridružite se našoj akciji dizanja svijesti o epilepsiji."